Većina nas je u djetinjstvu nešto ukrala, ako ne u stvarnosti onda barem u mašti. Što bi trebali učiniti roditelji s djetetom koje je tako nešto učiniti? Takvo ponašanje može razljutiti roditelje, čak ih i uplašiti. Suočeni su s gubitkom djetetove nevinosti. To je važan događaj.
Razlika između djetetova maštanja i djetetova suočavanja sa stvarnošću može biti golema. Dijete koje je to prvi put učinilo za stvarno, vjerojatno je i samo zabrinuto i uplašeno. Petogodišnjaci počinju razvijati moral i uče da krađa nije prihvatljivo ponašanje. S četiri godine treba znati da premda roditelji razumiju njegov motiv i maštanja, ne mogu mu dopustiti da krade. Suočavanje s krivnjom četverogodišnjeg djeteta je bolno, i za dijete i za roditelja. Roditelji imaju težak zadatak izbjegavanja sramote na jednoj strani i zaštitničkog minimaliziranja pogrešne radnje na drugoj. Lekcija koju dijete uči od preuzimanja odgovornosti do ispričavanja i nadoknađivanja štete, važna je. Vi mu pomažete da postavi granice između želje i stvarnosti.
Krađa od roditelja može se prepisati snažnom porivu da se posjeduje dio roditelja koji djetetu izgleda nedokučivo. Kada vaše dijete shvati da može ili ne može biti poput vas, pokušava imitiranjem postići bliskost s vama. To najčešće završi krađom mamine ogrlice.
Kako utjecati na ponašanje djeteta? Podrška roditelja, u obliku čvrstih granica, pomaže djetetu suočiti se sa stvarnošću i naučiti nositi se sa svojim porivima. Samo znanje onoga što se tolerira, a što ne, postaje izvor sigurnosti za dijete. Roditelji su možda u početku uplašeni. Mogu prejako reagirati tako da je dijete previše uplašeno da shvati njihove razloge. Ili mogu izbjegavati odgovornost što isto nije rijedak slučaj.
Za svakog roditelja krađa je šok. Mora se zapitati kakvo to njihovo dijete postaje. Kad reagiraju prežestoko, za njih i za dijete postoji slaba šansa da povežu čin i motive koji su ga izazvali. Moraju prekoriti dijete, ali pretjerana reakcija može intenzivirati djetetovo povlačenje i nepoštene pokušaje da spasi svoj obraz. Roditelji koji reagiraju na ponašanje svoga djeteta, a da ne potraže razlog ponašanja vjerojatno gube priliku da razumiju dijete. Oni riskiraju da krađa postane uzorak ponašanja.
U malim dozama krivica je potrebna i neizbježan dio učenja brige za pravo i krivo. Ako pretjeramo, ona može početi živjeti vlastitim životom i odvratiti dijete od odustajanja od neprihvatljivog ponašanja. Krut pristup može lako dijete učiniti defenzivnim i pojačati njegovu potrebu da zamete tragove. Umjesto svega toga, razgovor je ključ uspjeha. Zajedničko pronalaženje načina, između vas i djeteta, ali i između vas i partnera vam mora biti misao vodilja.
Foto: Olgabo/Shutterstock
Odgovori