Wilhelmu Reichu, austrijskom psihoanalitičaru možemo zahvaliti za tjelesnu psihoterapiju (1897.-1957.) Naime, njegov je zaključak da su tijelo i duša usko povezani i međusobno ovisni, a tjelesna psihoterapija nosi zajednički naziv za cijeli skup tehnika koje su srodne tjelesnoj terapiji.
Ova terapija kosi se sa standardnim tjelesnim psihoterapijama, jer se u ovoj terapiji koristi tijelo da bi se utjecalo na središnji živčani sustav. Na primjer, tjelovježbom izbacujemo stres, napetost u mišićima, tijelo nije više zgrčeno, masažama ga balansiramo…
Danas je sve više psihoterapeuta koji se vraćaju toj spoznaji da je um i tijelo usko povezano, te da se razna duševna stanja liječe pomoću masaža, pokreta i relaksacije.
Naše misli i osjećaji odražavaju se na naše tijelo, pa se tako svakom našom pozitivnom misli ili vizualizacijom naše tijelo prilagođava i postaje poletno, bez napetosti, uglavnom krećemo se s lakoćom. Dok se u drugom slučaju naših negativnih misli i slika naše tijelo grči, mišići su napeti, lice nam je obješeno i tužno, a ako se desi da takva negativna situacija traje predugo, postoji opasnost da ćemo se razboljeti na duševnoj razini (depresija, paranoja, shizofrenija..), uglavnom dolazi do psihosomatskih bolesti.
U ranim fazama psihosomatska bolest se može manifestirati u raznim oblicima kao što su umor, tuga, bezvoljnost, napetost, mlitavost, iscrpljenost, te ove oblike ne treba zanemarivati, jer ako se predugo čeka, dogodit će se da će se s vremenom bolest razviti u teži emotivni ili fizički poremećaj.
Ako su ova fizička stanja prisutna, tu tjelesna terapija može jako puno pomoći, jer će se najprije obratiti pozornost na procese u razumijevanju kako se takve tjelesne poteškoće uklapaju u život same osobe.
Psihoterapeut će kroz razgovor s klijentom i povijesti bolesti znati točno odrediti na koji način pristupiti takvoj osobi kojoj su emocije poljuljane.
Terapeut se koncentrira na naše poruke koje šalje naše tijelo, pomaže nam kod identifikacije na koji način blokiramo svoju energiju koja kruži u našem organizmu i da osvijesti zone napetosti. Uči nas kako da opustimo tijelo tako da nam savjetuje tehnike opuštanja i tjelesne vježbe, a pri tome nas lagano masira i razgovorom nas vuče da se sve više otvorimo i budemo iskreni prema sebi. Znači terapeut može raditi izravno s našim tijelom koristeći dodir, a može raditi i na principu disanja ili tjelesnih osjeta.
Reći ćemo da je metoda tjelesne psihoterapije povezivanje tjelesnih vježbi, kretnji, osjeta i duševnih stanja svakog klijenta individualno, da je tjelesna psihoterapija “pokretom izraziti svoje osjećaje”, te da joj je za cilj da pomaže pacijentu da opaža kako se osjeća u određenoj situaciji i kakve tjelesne osjete i mentalne slike doživljava uz duševna stanja.
Foto: De Visu/Shutterstock
Odgovori