Epilepsija je kronična bolest mozga čiji su uzroci raznovrsni, a neugodne su jer ih obilježavaju ponavljani epileptički napadaji. Pojavljivanje epilepsije u čitavoj populaciji je negdje oko 1%, dok je kod same djece otprilike dvostruko češće.
Ne postoji samo jedna vrsta epilepsije već biše njih koje se međusobno razlikuju po uzrocima, dobi pojavljivanja, kliničkoj slici, liječenju i prognozi. Prema uzroku dijele se na idiopatske, simptomatske i one za koje ne postoji dokazan uzrok. Idiopatske su u pravilu one primarne, nasljedne, dok su siptomatske one stečene.
Kliničke slike epilepsije su vrlo raznolike, a simptomi isprepleteni, pa se isti simptomi mogu pojavljivati u različitim oblicima epilepsije. Ni jedan oblik epileptičnog napadaja nije specifičan samo za jedan određeni oblik epilepsije.
Epilepsija kod djece
Najčešća epilepsija dječje dobi čini do 30% svih slučajeva dječje epilepsije, a to je tzv. benigna parcijalna epilepsija. To je oblik idiopatske epilepsije za koju je dokazana nasljedna sklonost te se pojavljuje u obiteljima, obično oko školske dobi do puberteta. Napadi se pojavljuju u prvom spavanju, a još češće i neposredno nakon buđenja u obliku različitih parcijalnih motoričkih napadaja. Često prelaze u sekundarni grand-mal, pa roditelji i ne vide parcijalni početak.
Grand-mal je klasični epileptični napadaj s generaliziranim toničko-kloničkim grčevima čitavog tijela, s gubitkom svijesti, pjenom na ustima i često nekontroliranim mokrenjem. Ono što je povoljno je da je prognoza toga oblika epilepsije u većine djece odlična, a liječenje obično traje do puberteta.
Epilepsija koju karakterizira kratak gubitak svijesti (od nekoliko do dvadesetak sekundi), prestanak disanja, prestanak motoričkih aktivnosti (prestanak govora, klonulost glave) je epilepsija s apsansima. Napadaji u tom slučaju mogu biti mnogostruki i ponavljati se i do stotinu puta dnevno.
Roditelji nerijetko dolaze s djecom koja su okarakterizirana kao “odsutna” ili “kao da ne čuju što im se govori”, bilo u kući, bilo u školi. Epilepsija s apsansima uspješno se liječi i ima dobru prognozu te se obično povlači do puberteta. U školi može zahtijevati dodatnu pažnju učitelja, osobito u početku bolesti.
Obitelj ima ključnu ulogu u tome kako će se dijete s epilepsijom prilagoditi svojoj bolesti i koliko će je teško doživjeti. Pogrešna su vjerovanja o neizlječivosti epilepsije ili da epilepsija dovodi do psihičkog zaostajanja. Još su zadrtija ona da je epilepsija sramotna bolest koju je najbolje prikriti. Danas su takva razmišljanja na sreću stvar prošlosti.
Kod aktivnosti djeteta koje ima epilepsiju, u početnoj fazi liječenja, dok se djelovanje lijekova još prilagođava dobi djeteta i obliku napadaja, zahtijevaju se neka ograničenja i upozorenja te je potrebno savjetovanje s liječnikom. No, uz kontroliranu terapiju, djetetu treba omogućiti normalan život, aktivnosti i druženje s vršnjacima.
Foto: Jaren Jai Wicklund/Shutterstock
Odgovori